Cestovni vlak od 175 tona juri australskom divljinom

U zabačenim predjelima Australije 52-godišnja baka sjedi za upravljačem kamiona Volvo FH 16 i vozi 175-tonski cestovni vlak. Iza nje su četiri prikolice, a ispred nje dug, vruć dan na cesti. Kći i udovica vozača kamiona, Maxine Taylor, ne bi to mijenjala ni za što na svijetu.

U ovoj epizodi Svijeta vozača pogledajte kako je voziti cestovni vlak od 175 tona kroz australsku divljinu.

Maxine Taylor, vozačica kamiona.

Maxine Taylor, baka i vozačica kamiona, ide stopama svojeg oca i pokojnog muža.

Valovi crvene prašine vuku se u oblaku za kamionom Maxine Taylor. Jureći cestom 90 km/h, horizont se nazire ispred nje, svjetlucajući u sparnoj australskoj vrućini. To su zabačeni krajevi.

Vani je 48 stupnjeva Celzijusa, ali moglo bi biti i mnogo gore. Temperature u zabačenim krajevima često dostižu i više od 50 stupnjeva.

„Morate piti mnogo vode ili ćete ovdje zaista brzo dehidrirati“, Maxine nam objašnjava činjenice. „Vrućina zaista utječe na čovjeka. Bez klima-uređaja ne može se preživjeti.“

52-godišnja baka stotinama je milja od najbliže civilizacije. Tu vlada samoća. Nema znakova života osim pokoje krave, deve ili dinga koji prelaze cestu, ili pak nekog drugog kamiona koji stiže iz suprotnog smjera. 

Morate piti mnogo vode ili ćete ovdje zaista brzo dehidrirati.

Maxine Taylor

vozačica kamiona

Pojačava zvuk audiosustava i pjevuši glazbu australske rock legende, Jimmyja Barnesa. Kaže da joj to podiže adrenalin. Možda i sprječava razmišljanje o čovjeku koji bi trebao biti tu, uz nju, vozeći kamione prašnjavom pustinjom.

„Zapravo sam počela voziti cestovne vlakove nakon što mi se muž razbolio“, kaže ona. „Tako smo mogli zajedno raditi tijekom njegovih posljednjih nekoliko godina, a mogla sam se i financijski izdržavati.“

Prije nego što je Maxinein suprug umro prije dvije godine, par je tri godine radio za istu kompaniju, u istoj posadi, i živio zajedno u kampu, gdje su se viđali svake večeri.

„To je nešto o čemu nikada ne možete potpuno prestati razmišljati. Razmišljam o njemu svakog dana i mislim da još uvijek vozim za njega, iako on više nije tu, s nama.“

Maxine vozi između mjesta Woodie Woodie u zabačenoj zapadnoaustralskoj regiji Pilbara i obalnog grada Port Hedland. Tamo i natrag put iznosi otprilike 800 km, a ona ga prelazi svakog dana (uz stanku od jednog dana nakon svakih šest rundi) tijekom osam tjedana, a zatim odlazi na dva tjedna dopusta u 5.000 km udaljeni Brisbane na australskoj istočnoj obali. Na povratku su njezine četiri ogromne prikolice prazne. Na putu u luku prevozi mangan, crne stijene s metalnom rudom, slične ugljenu, koje se koriste kao slitina pri proizvodnji nehrđajućeg čelika.

 

Vožnja po pustinji u suton.

Cijeli put obično traje otprilike 12 do 13 sati, ali se može razvući i na 17 u slučaju da pukne guma, ako dođe do kvara ili ako uvjeti na cesti nisu optimalni.

Maxine provjerava kamion prije polaska.

Maxine voli drugarstvo i osjećaj zajedništva među svim drugim vozačima kamiona u regiji.

Dani su dugi. Cijeli put obično traje otprilike 12 do 13 sati, ali se može razvući i na 17 u slučaju da pukne guma, ako dođe do kvara ili ako uvjeti na cesti nisu optimalni. Kada stigne vlažna sezona, ponekad ostaju ovdje danima, čekajući da razina bujica opadne.

Rudnik radi u stalnim smjenama, pa drugi vozač uskače u sjedalo kamiona i prelazi isti put čim Maxine iskrca teret i vrati se u bazu. Kada se on vrati za 12 ili 13 sati, ona će uskočiti u sjedalo vozača, pritisnuti „Play“ na omiljenom albumu Jimmyja Barnesa i ponoviti sve to.

Nema previše žena koje rade ovdje, a Maxine priznaje da je primijetila samo još jednu ženu koja vozi cestovne vlakove. Kada je pitaju čime se bavi, mnogi jednostavno ne vjeruju da zaista vozi cestovne vlakove, posebno oni koji je vide prvi put. „Jednostavno kažu: Oho, pa ne izgledate tako“, kaže ona.

Pa ipak, Maxine je uvijek željela biti vozačica kamiona. Njezin je otac bio vozač kamiona, kao i pokojni muž, a ona jednostavno voli voziti jer joj se to čini vrlo prirodnim. Iako je žena u muškom radnom okruženju, zna da je muškarci poštuju, kao i ona njih. 

Dečki su fantastični. Uvijek me zovu radijom: „Max, jesi li u redu?“ Svi to činimo. To nije zato što sam žena. Svi mi jednostavno pazimo jedni na druge. Dugo smo već tu pa se osjećamo kao obitelj.

Maxine Taylor

vozačica kamiona

Siluete dinga.

Zapadnoaustralska udaljena regija Pilbara nalazi se otprilike 5.000 km od Maxininog doma u Brisbaneu koji je na istočnoj obali.

„Dečki su fantastični“, kaže ona. „Ako se zaustaviš ili ti se pokvari kamion, oni staju i pitaju „Imaš li dovoljno vode i hrane?“ Ili parkiraju i pokušaju vam pomoći. Sjajno se razumijemo i uvijek me zovu radijom: „Max, jesi li u redu?“ Svi to činimo. To nije zato što sam žena. Svi mi jednostavno pazimo jedni na druge. Dugo smo već tu pa se osjećamo kao obitelj.“

Maxine i njezine kolege redovito organiziraju roštilj s nekoliko pića i puno razgovora, smijeha i viceva kojim održavaju svoj moral.

„Svi se mi međusobno dobro razumijemo i prijateljski smo raspoloženi jedni prema drugima. To je jednostavno nužno u ovakvom okruženju jer provodimo više vremena jedni s drugima nego sa svojim obiteljima.“

Članovi njezine obitelji žive po cijeloj Australiji. Dom joj je u Brisbaneu, gdje živi jedno od njezine troje odrasle djece. Drugo dvoje djece živi južnije, u Novom Južnom Walesu. Ima dvije unuke i, s velikim zadovoljstvom kaže: „unuka koji je na putu“.

„Ponekad se izgubim u mislima“, kaže ona. „Misli mi malo odlutaju. Ne viđam se često sa članovima obitelji. To me ne zabrinjava previše. Uvijek je dobro kad malo nadoknadimo zaostatke. Mislim da sam se već privikla na to.“

Odluka da zadrži kuću u Brisbaneu i hipoteku zajedno s njom, jedan je od glavnih razloga što još uvijek vozi kamione. Međutim, iako je tamo živjela 25 godina, kamp u rudniku Port Hedland ovih dana zove „svojim domom“.

„Nakon osam tjedana veselim se povratku u Brisbane, ali kada sam kod kuće, veselim se povratku ovamo, jer tamo zapravo nema nikog. Kamp, odnosno okruženje u kojem živimo je sjajno.“

Ovdje se vozači ne samo zbližavaju, već se povezuju i sa svojim ogromnim kamionima Volvo. Zbog težina koje kamioni prevoze moraju se servisirati najmanje jednom tjedno, a vozači moraju svakodnevno puniti gorivo i obavljati provjere prije pokretanja kako bi mogli raditi 24 sata dnevno.

Pogled na pustinjsku autocestu.

Tu vlada samoća. Nema znakova života osim pokoje krave, deve ili dinga koji prelaze cestu. A dani su dugi.

 

„Vožnja je vrlo ugodna, sve se odvija glatko i mi se brinemo o njima kao da su naši vlastiti kamioni. Stalno ste u istom kamionu pa ga redovito čistite i pazite na njega. Ako oni (firma) ubaci nekoga tko ne brine o kamionu, vrlo sam ljuta“, kaže Maxine i dodaje: „Moj je otac zapravo imao Volvo. Slučajno i ja vozim Volvo pa mi je nekako prirastao srcu.“

Premda zaista voli svoj kamion i način života koji ide uz njega, Maxine razmišlja i o životu nakon što prestane prevoziti mangan pustinjom.

„Mislim da bih to voljela raditi još pet godina i zatim otići u mirovinu“, kaže ona. „Zapravo ne znam što ću raditi. Vjerojatno ću provoditi više vremena s obitelji u Novom Južnom Walesu.“

Trenutno, međutim, kaže da želi uživati u svakoj minuti svojih dana na cesti – pojačavajući stereo i veseleći se s „dečkima“ putem radiopostaje.

„Jednostavno uživam u tome“, kaže ona. „Nadam se da bi moj muž bio zaista ponosan na mene kada bi znao što radim. Mislim da bi.“

Kamion

Kamion: Cestovni vlak „Quad“.
Model: Volvo FH16.
Motor: 700 KS, Okretni moment 3.150 Nm s mjenjačem I-Shift.
Tegljač: 10X6 (s dvostrukim upravljanjem, „tri drive“).
Prikolica: 4 prikolice - 2 „A“ prikolice, 2 labudice i B-dvostruka (ukupno 7 komada).
Težina: 175 tona (bruto kombinirana težina).
Korisna nosivost: više od 113 tona.
Duljina: 53,5 m.
Broj kotača: 84.
Gorivo: kapacitet spremnika do 1.840 l. (između različitih rudnika i luke Hedland gotovo da i nema benzinskih crpki, a uobičajene su rute dulje od 800 km).
Značajke: prilagođen vrućim i ekstremnim uvjetima.

  • Paketi leda za zaštitu vozača u slučaju nepredviđenih događaja.
  • Zaštitne šipke za zaštitu od udara u divlje životinje.
  • Posebne funkcije hlađenja za svladavanje visokorizičnih komponenata poput akumulatora i diferencijala.

Povezani sadržaj

Iskusan vozač kamiona na kušnji na kanadskim planinskim cestama

Vozač kamiona Rod Stanley prevozi teške terete već 18 godina. Usprkos iskustvu, zapadna Kanada sa svojim zavojitim planinskim cestama i ograničenim vremenom vožnje stavlja ga na kušnju. ...

Preživljavanje na jednoj od najopasnijih cesta na svijetu

Mudrost, vještina i iskustvo sačuvali su Juana Manuela Manriquea živim 45 godina na jednoj od najopasnijih cesta na svijetu. Riječ je o cesti Paso de los Caracoles u Čileu....

Vađenje soli u bolivijskoj velikoj bijeloj pustinji

Svjetlo je nemilosrdno, a zrak je rijedak. U najvećoj slanoj pustinji na svijetu, iskušavaju se granice čovjeka i stroja. Vozač Dario Machaca Colque ovdje radi već više od 30 godina....

Filtriranje članaka

5 true 5